02 tra Bleferi, ne otvarajte bolne rane!
Ovo doista jako dobro zvuči …
Dugoselska svjesnost o autizmu!?
Provokacija ili prvoaprilska šala?
Kao roditelj odraslog sina s autizmom zgrožen sam zloupotrebom mališana DV Dugo Selo za licemjerno prikazivanje lažne dugoselske svjesnosti o autizmu, dok se u isto vrijeme nakon gubitka roditeljske skrbi Dugoselce s autizmom mirne duše izbacuje na cestu ili skončavaju po najtamnijim zakutcima ove zemlje i stotinama kilometara od svog doma!
CRPD je nedvojben kada kaže da je obaveza lokalne zajednice zbrinuti osobe s invaliditetom u dostojanstvu domicilne sredine … ali koga je to ovdje briga!
S druge strane svesrdno se surađuje s Centrom Stančić koji desetine milijuna kuna dobivenih preko EU fondova otima iz krucijalnih prioriteta i te sirotinje!
Da li su od otetih 22 mil. kuna opremili i jedan stan za osobe s autizmom ili izgradili im kućicu zajedničkog stanovanja uz podršku u zajednici?
Imaju li možda u planu?
Naravno da nisu i da nemaju u planu je l’ vas zapravo sve boli k….
I zato je bolje da nekad mirujete i uživate u suvremenim novitetima automobila dok srasli s politikama “Stančića” suvremene socijalne projekte de facto prezirete a ne otvarajte nam bolne rane …
Kada govorimo o autizmu i svjesnosti o pravu na život tih ljudi u zajednici, onda su Grad Dugo Selo a prvenstveno “Stančić” zadnja mjesta u Hrvatskoj koja bi o ovoj problematici imalo pravo što reći!
To su mjesta na kojima se novac EU fondova otima iz prioriteta tih ljudi, kojim se baškare uhljebi, dižu si “spomenike”, časte samoprozvani “stručnjaci”, te nove snage koje će biranom si najskupljom opremom iznjedriti od bezbroj, još jednu generaciju propalih i odbačenih ljudi!
Gospođo ravnateljice DV Dugo Selo!
Bili ste teta u dugoselskom vrtiću kad je Branimir 1993. izbačen iz Vaše ustanove, iako je eminentna profesorica iz Slovenije koja je dolazila u “Suvag” već tada izričito govorila da Branimir treba ići u “normalan” vrtić!
Ne bi to bio neki problem s obzirom na vrijeme i nauk ograničenih shvaćanja o pravima djece s poteškoćama u razvoju u ono doba.
Ono što je problem i sramota ovog mjesta i ove zajednice je to da je za tu djecu, sada odrasle ljude vrijeme stalo u prošlom stoljeću a Vaš nauk blizak aktualnoj vlasti ostao u davnoj 93-oj.
Branimir je proživio 34 godine ovdje da nije niti njega, niti njegovu obitelj NITKO iz bližih i daljih mjerodavnih institucija ovog sela, pa čak i od obitelji i nekih prijatelja doživio kao čovjeka ili se upitao kako to dijete (koje nije dobrodošlo na rođendane, druženja …) a sada odrastao čovjek koji nije dobrodošao nigdje (čak ni u bolnice) živi i kako se ta obitelj s autizmom nosi!
Iz dugoselskog vrtića izbacili su ga 1993. pod izgovorom da se ne druži s drugom djecom i da se osamljuje te odlazi spavati dok se druga djeca igraju (u toj dobi nije imao ni tragova agresije).
Nakon toga Branimira smo počeli svakodnevno voditi u Montessori vrtić na Gornje Vrapče. No, kako nam se je četverogodišnja kćerkica razboljela… odredivši prioritete svakodnevnih obaveza, ostao je na čuvanju kod moje mame.
Inače, ne mogu se sjetiti bilo kakve ponuđene pomoći vrlih selskih gradonačelnika u delikatnoj situaciji moje obitelji (dapače, moju molbu da mi neki posao kamionom ili bagerom daju ignorirali su “moji” i Obad i Mahač), osim preko gospodina Kalajice ponuđene pomoći gradonačelnika Rijetkovića da Branimira odvedemo u Izrael!
Poslije je Branimir krenuo svakodnevno od kuće u “školski” program “Nad lipom” a kasnije do 21 godine svakodnevno također putujući iz vlastitog doma u takozvani Centar za autizam, školu koja u svom postojanju nije osposobila niti jednog svog đaka niti za najjednostavnije pomoćno zanimanje!
Baš kao i takozvani Centar za rehabilitaciju Stančić koji u svom postojanju također nije niti jednog svog korisnika rehabilitirao (i vratio u zajednicu) već su doživotno ostajali u tom skladištu društvu nepoželjnih živih ljudi.
Uz kronični nerad koji vlada Centrom za autizam, više nego zamjetna bila je i komocija uposlenika! Tada bi nam za Branimirovih loših faza govorili: Nemojte ga dovoditi u CENTAR dok se ne smiri!
U isto vrijeme subspecijalista za autizam prof dr. Bujas nam je govorila da ga u toj fazi baš trebamo voditi u Centar da se malo odmorimo i skupimo snage za dalje!
Eto, to je ukratko sukus rada koji se ni do danas bitno promijenio nije te iz kojeg toplo preporučujem mladim roditeljima djece s autizmom da na vrijeme prepoznaju ovu baru i pronađu bolje mjesto pod suncem za svoje dijete …
Kad je završio “obrazovno razdoblje” s navršenom 21 godinom Branimir je izbačen iz Centra za autizam doslovno na ulicu.
Nogirani od sustava osnovali smo Udrugu 2010. s ciljem produbljivanja svijesti o pravu osoba s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama na život u zajednici kao i s ciljem izgradnje kuće organiziranog stanovanja uz podršku u zajednici za Dugoselce s invaliditetom!
Od početka, od kada smo obznanili našu misiju i viziju nismo više u ovu dugoselsku-stančić sredinu dobro došli. Iako smo se uistinu trudili, bili smo ignorirani od gradske vlasti te smo se sami na nacionalnom nivou kao udruga iz koje je proizašao JA-KOM prvi komunikator potpomognute komunikacije na hrvatskom jeziku dokazali.
Nakon poziva od strane FER-a na Međunarodnu konferenciju 2012. u Dubrovniku i uključivanja u projekt četiri fakulteta (FER, ERF, GF, FF) te priznanja Europske komisije kojim smo ušli među 10 najinovativnijih socijalnih projekata u Hrvatskoj, dobili smo obećanje za plaćanje najma prostora za rad od strane Grada.
Nakon zasluženog medijskog publiciteta dovodimo u ovo selo Ansambl narodnih pjesama i plesova LADO koji je za nas održao koncert pod imenom “Za izbor načina života”!
Tada nam je javno na koncertu aktualni gradonačelnik obećao da će nam Grad plaćati prostor za rad!
No, ponovo nas se je pokušao izigrati!
Nakon toga na razgovor vezano za budućnost i rad naše Udruge u Grad Dugo Selo dolazi Pravobraniteljica za prava osoba s invaliditetom i konačno dobivamo od tog istog gradonačelnika obećanje da će nam plaćati najam za prostor.
Tri godine smo radili s Udrugom za promicanje inkluzije na samozastupanju naših članova i korisnika Centra Stančić te se patili sa silovitim otporom njihovog rukovodstva i pojedinih djelatnika koji su se protivili deinstitucionalizaciji i neovisnom samozastupanju svojih korisnika! Koji korisnike ni na trenutak nisu ispuštali iz vida da im nešto ne izleti!
Zatim dolazi novi gradonačelnik, “Stančićev” čovjek koji u potpunosti ignorira naš rad te favorizira politike “Stančića”, nerad, opstrukciju i otimačinu iz prioriteta osoba s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama.
Vidjevši da nemamo podršku Grada, odnosno da ne želimo biti “Stančićev” paravan za izvlačenje enormnih količina novca na račun svoje djece i osoba s invaliditetom, zatvaramo Udrugu!
I sada kada se je ekipa namirila, EU fondovima napunila džepove, zaradila mirovine a Branimir odrastao sa svim svojim prirođenim i stečenim psihosocijalnim teškoćama ali i frustracijama nakupljenim kroz život i kada je dogurao do “Vrapča”, sada bi ga trebalo konjskim dozama psihofarmaka fizički (ne psihički) eliminirati,! U prijevodu zapravo ubrzano likvidirati! E, društvo moje propalo, ne bu išlo dok ja dišem!