14 pro Osjećam se kao tutor a ne kao partner!
Neupitno, Hrvatska postaje dio razvijenog svijeta koji sa sobom nosi niz promjena, tako i u domeni ljudskih prava osoba s invaliditetom. Svidjelo se to nekome ili ne, u rješavanju ljudskih prava jednu od prioritetnijih značajki zasigurno zauzimaju osobe s intelektualnim teškoćama kao posebice stigmatizirana populacija s invaliditetom!
Paralelno, zahvaljujući UN Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, ovim ljudima otvaraju se nove mogućnosti i prava kroz stanovanje i život u zajednici. Od prava glasa … do prava na sklapanje braka – Ukratko, prava na upravljanje vlastitim životima!
Ispravlja se jedna velika nepravda i ti ljudi vraćaju se slobodni u zajednicu s ciljem prihvaćanja i uklapanja u društvenu sredinu iz koje su nasilno odvedeni.
Upravo iz tog razloga, mišljenja sam da slijedom logike okruženja i logike trenutka, naziv “intelektualne teškoće” kojim se služimo i zapravo etiketiramo ljude, jednostavno više nije najprimjereniji novoj startnoj poziciji ovih ljudi! Zaustaviti etiketiranje, najmanje je čime im možemo zaželjeti iskrenu dobrodošlicu! Reći ćete da je ovaj izraz prihvaćen i izvan Hrvatske. Da! No imam vlastite argumente kojima me primjena ovog naziva smeta i u najboljoj namjeri ovdje ću pokušati to i objasniti!
Koliko god bila, ne više “mentalna retardacija”, već uglađena, slična diskvalifikacija a na koncu i uvredljiva etiketa, koja zaista na njihovom hrabrom putu te ljude ne bi trebala više pratiti?\r\nI to samo iz razloga jer imaju teškoće s uklapanjem u okruženje.
Izrazom “intelektualne teškoće” zapravo govorimo o teškoćama društva koje nije bilo u stanju prilagoditi se ovim ljudima i kalibrirane kriterije mijenjati, već ih je bilo lakše obilježiti i pod izlikom rehabilitacije, zauvijek odvojiti.
Osim toga, pod “intelektualne teškoće” guramo sve
I one koji ih “imaju puno ili malo”. I one. za koje ne znamo ili nismo sigurni da li ih “imaju”. I one koji ih uopće nemaju, no, fizički izgledaju malo drugačije od nas, pa po inerciji “mogu proći” prilijepljenom etiketom a kojom jednako brižno podržavamo roj stigmi, segregacija, diskriminacija … a naročito u našem osinjaku predrasuda o “nenormalnima”!
A kad smo već u besmislu društvene procjene i primjene granice “normalnih”, prisjetimo se kada ovisno o trenutku proizvedene klime imamo crna svjedočanstva sveopćeg društveno poželjnog ludila u kojem “nenormalno” postaje “normalno” i obrnuto. Dakle, “normalno” pomičemo kako nas je i u kojem trenutku volja, dok jedino ovi ljudi, koji nikome nikada ništa nisu skrivili, bivaju “nenormalna” konstanta.
Ni sam se baš ne uklapam, niti me posebno želja vuče u društvenu strukturu te se prilično dobro mogu i sam zabaviti, a da je pitati “aktualne eugenike”, mnogi bi me kao Spartanci rado vidjeli na putu niz liticu. I zato na sastancima s ovim divnim i jednostavnim ljudima kada izgovorim “osobe s intelektualnim teškoćama”, osjećam se nekako protekcijski iznad – nametnut. Želim biti partner ovim ljudima a ne njihov tutor! Skrbnike ukidamo – zar ne? I pitam se, kojim pravom mi je izazivana ta osobita nelagoda, u društvu ljudi ili makar samo jednog od njih, čiji je život zapečaćen desetminutnom proizvoljnom procjenom, bez ikakvih egzaktnih dokaza, koju svi potom i na temelju pseudoznanosti stereotipno ponavljaju?
Pa Vesna na izrečeni datum rođenja u ciglih 3 sekunde pogađa, sa 100% točnošću koji je to dan u tjednu bio … To su jednostavno činjenice.
Ako smo si već utuvili nekakve IQ kutije i one smo od ispod, grupirali, etiketirali i izgurali. Što je s onima iznad? A što je s kutijama za debele, mršave, ružne, plave, crne … gdje je kraj. Jedina razlika je da se oni prvi nisu znali izboriti. Danas se kroz samozastupanje i podršku, vrijedno radi na tome.
Hej, pa što smo si mi “normalni” s ovo malo drugačije struje u sivoj masi umislili i otkud nam pravo da se ponašamo kao najveći u “Kumovoj slami” a vjerojatno smo svi skupa tek uvjetna sekunda na ljuskici odumrle stanice nečega povelikog, da ne bulaznim, nama nečeg “nenormalnog”!
I zato ne igrajmo se Boga, dok još uvijek, koliko god umišljeni, tek djelić toga natucamo, već ljudima koje smo vlastitim strahovima, neznanjem i fikcijama obilježili i zatvorili, skinimo etikete kako bi slobodni i neobilježeni lakše kročili kroz život …
I zato, VELIKI “normalni” ljudi, otvorimo horizonte Homo Sapiensa, i zaurlajmo:
SVI SMO MI LJUDI!
Pokažimo da smo dio nečeg VELIKOG … a ne tek ljuskica odumrle stanice na nečem povelikom …!
Ako u komunikaciji “etiketiranje” ipak ne možemo izbjeći, pričajmo tada o osobama s teškoćama u okruženju, jer notorna je činjenica a koju smo niz puta ponovili, da najveći problem tih ljudi upravo leži u teškoćama neprilagođenog im okruženja. Pa budimo onda i izrazom dosljedni!