Štuka u ribnjaku šarana!

Štuka u ribnjaku šarana!

Pročitati ovo; Uspraviti se ili glavu zagurati dublje u pijesak?

Nedavni feljton u dnevnim novinama, “Prava istina o psihijatriji” autora dr. Roberta Torrea, pozivom na otrežnjenje struke izazvao je nezapamćeni bijes psihijatara. Prije par dana iz tiska je izašla istoimena knjiga iz koje vam donosim tekst zadnje stranice, sekvence iz predgovora i nešto više – i toplo je preporučujem.
 
 
Stručan, hrabar i visoko moralan pojedinac koji se je usudio suprotstaviti pseudoznanosti, farmaceutskom lobiju, licemjernom sustavu i inferiornom društvu, uvjetno rečeno, spaljen je na lomači, dok iza zabluda i laži, istinitost nitko nije u stanju poreći.
Ako bi se itko u ovoj slijepoj ulici trebao duboko zabrinuti i podržati ovog poštenog i hrabrog čovjeka, to su u najmanju ruku roditelji djece s intelektualnim i drugim teškoćama, i oni koji su izravno uključeni u rad s ovim ljudima u potrebi.
Izlaz iz akutne krize psihijatrije dr. Torre vidi u povratku na “zastarjeli” biopsihosocijalni model “psihijatrije u zajednici”, uz puno uvažavanje zajednice, odnosno dostojanstva i ljudskosti osoba s različitim oblicima psihičke patnje.
Kao roditelj koji je životom uz vlastito dijete, dobrom djelu navoda izravno svjedočio, kroz nekad nabasanu kratkotrajnu pomoć ali sigurne nuspojave različitih vrsta antipsihotika, kao jedinog izlaza koji nam današnja psihijatrija nudi, apsolutno stojim uz ovog čovjeka, koji u ovoj zemlji ima petlju.

Sa zadnje stranice …

“Jesu li farmaceutske tvrtke kolonizirale područje mentalnog zdravlja?
Je li posljedica planetarna epidemija uzimanja psihofarmaka? Psihijatar dr. Robert Torre javno je postavio ova pitanja u feljtonu objavljenom u dnevnim novinama pod naslovom “Prava istina o psihijatriji”. Reakcije su bile burne i podijelile su javnost i stručnjake.
Razočaran što njegova kritika nije shvaćena kao legitimna dekonstrukcija potrošene psihijatrijske paradigme u ime nadolazeće nove, već kao destrukcija psihijatrije kao takve, dr. Torre u knjizi završenoj nedugo nakon objavljivanja feljtona prvi put odgovara na reakcije na koje je naišao.
Svoju kritike psihijatrije dr. Torre temelji na činjenici da je u posljednjih trideset godina nastala dijagnostička hiperinflacija “novootkrivenih” psihičkih poremećaja. Time je započeo proces psihijatrizacije do tada normalnog djela pučanstva i psihopatološko se sve više približavalo normalnome. Neka negativna psihička stanja i osjećanja koja su sastavni dio ljudske egzistencije počela su se “liječiti” psihofarmacima i psihoterapijom.
Izlaz iz akutne krize psihijatrije dr. Torre vidi u povratku na “zastarjeli” biopsihosocijalni model “psihijatrije u zajednici”, uz puno uvažavanje zajednice, odnosno dostojanstva i ljudskosti osoba s različitim oblicima psihičke patnje.
“Jer mi psihijatri ipak nismo vlasnici osoba sa psihičkim poremećajima, ono nisu puki objekt našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. U tom smislu oni moraju biti upoznati sa svim karakteristikama “usluga” koje im nudimo.”
 

 

Iz predgovora … i nešto više

Većina čitatelja feljtone je doživjela kao utemeljeno, stručno, hrabro i visoko moralno. Manjina ih je doživjela, doduše, ne kao nestručne i netočne, ali kao opasne za psihijatrijsku struku i za osobe koje im se obraćaju za pomoć. Većinu te manjine tvori cjelokupna psihijatrijska struka u Hrvatskoj. Zloćudnom čitatelju s negativnim stajalištem i unaprijed oblikovanim predrasudama ova knjiga neće biti od pomoći.
 
Kritičari, ona manjina, napadom na osobu dr, Torrea da je obezvrijedio struku, pokolebao osobe sa psihičkom patnjom u traženju psihijatrijske pomoći, te da je dodatno pridonio stigmatizaciji osoba sa psihičkim poremećajima i udaljio ih od oporavka, poznate su domaće konstrukcije te još samo nedostaje da ga proglase ludim u želji za eliminacijom hrabrog čovjeka, od morala i liječničke etike, “opasnog” pred porazom pseudoznanosti, njezinih sljedbenika i poklonika, koji nam desetljećima prodaju maglu, vrlo opasnu maglu u kojoj ne znate gdje je put a gdje ponor i gdje se pod oficijelnim kapom opravdavaju svi tragični, preuranjeni i nepotrebni završetci.
Korisnici psihijatrijske zdravstvene zaštite nisu ničija agentura, nego osobe koje moraju biti pitane i o čijim je životima riječ.
 
Ovaj čovjek sada je anatemiziran, izoliran, kritiziran, prozivan i blaćen … višekratno upozoren i institucionalno i službeno prekoren, i u uvodu napominje:
ovdje izneseni stavovi moje su osobno stručno mišljenje, od kojega se, na obostrano zadovoljstvo ograđuju sve psihijatrijske ustanove i stručna društva u Hrvatskoj, uključujući i ustanovu u kojoj sam zaposlen.
Do tiskanja tih nekoliko nastavaka feljtona, domaća je psihijatrija u dogmatskom drijemežu bila zadovoljna sobom.
 
Netko tko obznanjuje potrošenost jedne iluzije i poziva na otrežnjenje i osvještenje, dakako da nije baš rado viđen gost. Naime naš gubitak i nije tako velik, jer smo izgubili ono što nikad nismo ni imali – prenapuhanu priču o vlastitoj ekspertnosti i učinkovitosti farmaka kojima kakti, minuciozno reguli feljtonu nije iznesene nikakva “moja istina” o psihijatriji. Riječ je o poprilično konzistentnoj platformi kritičke psihijatrije koju posljednjih desetak godina zagovara cijela jedna struja anglosaksonskih i skandinavskih psihijatara. No, ovdje je to odjeknulo poput bombe pale na kontekstualno nepripremljeno tlo.
 

 
Psihijatrija je danas ondje gdje su ostale grane medicine bile prije više od stotinu godina: u fazi definiranja poremećaja kojim se bavi pomoću sindroma u kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a, nažalost, nikako još prama njihovim uzročnicima ili patofiziološkim mehanizmima njihovog nastanka.
Neuroznanosti zasad nisu uspjele iznići ni jedan patagnomički biomarker kojim bismo dokazali da se osobe s poremećajem razlikuju od onih koji ga nemaju.
Psihijatrija je i dalje agent socijalne kontrole pa mnoge sekvencije ponašanja, koja nisu u užem smislu zdravstvene nego socijalne ugroze, represivno sankcionira postupcima mjera liječenja. Mi i dalje prisilno zadržavamo, prisilno liječimo, provodimo sudski izrečene mjere liječenja i mnogi naši pacijenti izbjegavaju teže u korist lakših kaznenih sankcija.
Psihijatrijsko liječenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, i to provedenog metodom pokušaja i pogreške.
A da s našom strukom nešto nije u redu, na to upućuje postojanje antipsihijatrije i kritičke psihijatrije dok, primjerice ne postoje antipedijatrija, antikirurgija ni kritička ginekologija.
Da se recimo dekretom preko noći ukine ovako koncipirana psihijatrijska zdravstvena zaštita kao cjelina, sigurno bi dijelu njezinih korisnika dugoročno bilo gore, ali, nažalost, znatnom djelu korisnika naših usluga bilo bi bolje. Da se pak jednako tako preko noći ukine kirurgija kao medicinska grana, većini korisnika kirurških zdravstvenih usluga bilo bi gore, maloj manjini bilo bi jednako, a praktički baš nikome bolje. To podosta govori o ekspertnosti i učinkovitosti jedne i druge struke.
Zašto bismo se osjećali krivima ako upućujemo na to što ne valja? Zašto ne bismo smjeli priznati da su gotovo dva stoljeća povijesti naše struke dominantno povijest naših zabluda? I to još, k tomu, ako kažemo da je za našu struku i za ljude za koje se skrbimo bilo i sretnijih razdoblja od sadašnjeg?
Stoga s punom liječničkom odgovornošću savjetujem svima koji nam se kane kao psihijatrima obratiti da još jednom o tome prethodno razmisle, jer mi ne samo da rijetko pomažemo nego nerijetko i odmažemo, a katkada i štetimo osobama s različitim oblicima psihičke patnje. Zato, sudeći prema tome kako stoje stvari u našoj struci, smatram da i nije baš najpametnije ni najuputnije potražiti psihijatrijsku pomoć, osim baš nije riječ o težim oblicima psihološke patnje. Ono što smo godinama smatrali vrhunskom ekspertnošću, proizlazi, puka je pseudoznanstvena indoktrinacija.
 
Zato je krajnje vrijeme da kao odgovorni stručnjaci zastanemo, prestanemo “liječiti” osobe u problemu i pokušajmo pojmiti što zapravo radimo dok radimo. kako u prvom redu ne štetiti tim osobama, a tek potom kako im eventualno pomoći.
Jer naši sustavi psihijatrijske pomoći očito ne osnažuju prirođene kapacitete psihizma za samoiscjeljenje, niti pak ubrzavaju proces spontanog razrješenja psihičkih tegoba. Da nije tako ne bi zemlje sa znatno manje razvijenijim sustavima psihijatrijske zdravstvene zaštite imale manju stopu psihičkih poremećaja i bolju prognozu njihova ishoda od onih u kojima se neusporedivo više ulaže u mentalno zdravlje i sustav psihijatrijske zdravstvene skrbi. Nameće se i zaključak da je barem dio psihičkih poremećaja i iz njih izvedene psihijatrijske invalidnosti jatrogeno proizveden, to jest posljedica liječenja, odnosno da je dio poremećaja izazvan samim liječenjem poremećaja. Tu žalosnu činjenicu nećemo ukloniti pretvarajući se da ona ne postoji, to jest skrivanjem dokaza koji upućuju na nju. Ili pak uklanjanjem glasnika loše vijesti, jer nije glasnik loš, nego vijest.”
 

 

Poglavlja:

 
1. Psihijatrija kao pseudoznanost
2. Aktualni promašaji psihijatrije razotkrivaju njenu bitnu promašenost
3. Umobolnice – rodno mjesto psihijatrije
4. Prihvatilište u Yorku (The York Retreat)
5. Psihijatrija i dušobrižništvo
6. Kratka povijest psihijatrijskih terapijskih promašaja (ili o lijeku koji je gori od bolesti)
7. “Druga farmakološka revolucija” – transformacija bio – psiho – socijalnog u bio – bio – biomodel pristupa psihičkim poremećajima
8. Psihijatrija u službi marketinga farmaceutskih tvrtki
9. Globalizacijsko procjepljivanje svjetskog pučanstva psihofarmacima
10. Psihijatrizacija društva
11. Prosvjetiteljski javnozdravstveni totalitarizam ideologija (mentalnog) zdravlja
12. Kolonizacija psihološkog modela biomedicinskim
13. Psihički poremećaji kao bolesti mozga
14. Psihijatrijske neuroznanosti i mitologije mozga
15. Psihofarmaci – manje farmaci a više legalne psihoaktivne supstance
16. Porast potrošnje psihofarmaka pogoduje porastu psihičkih poremećaja
17. Planetarna neurokemijska lobotomija
18. (Ne)utemeljenost psihijatrijskih dijagnoza
19. Slučaj dijagnostičko – statističkog priručnika (DSM)
20. Rosenhanovi “lažni luđaci”
21. (Ne)utemeljenost psihijatrije kao medicinsko – zdravstvene usluge
22. Psihoterapija i presuda ptice dodo
23. Odustajanje psihijatrije od psihoterapije
24. Pokret psihijatrijskih grupa samopomoći
25. Doktrina oporavka grupa psihijatrijske samopomoći
26. Holistički koncept psihosocijalne rehabilitacije
27. Udruge korisnika psihijatrijske zdravstvene zaštite
28. Izlaz povratkom na “konzervativni” biopsihosocijalni model pristupa psihičkim poremećajima
29. Raskrižje povijesne odluke: eklektička psihijatrija biopsihosocijalnog modela kao bolja ili psihijatrija psihofarmakologa kao lošija opcija
30. Preporuke za daljnje čitanje (stručno utemeljene činjenice, stajališta zaključaka ove knjige)
 
“Normalno” društvo uvijek je pronalazilo one koji će ih štititi “od onih drugih” te je kao zadnje izmislilo i ovlastilo psihijatre, kao što je u prethodnim povijesnim razdobljima ovlastilo kroz različite paradigme neke druge da skrbe o osobama s problemima psihičke patnje.
U razvijenom svijetu, nevladine udruge i pojedinci, već dugo upozoravaju na uzmak moralnih vrijednosti pred beskrupuloznim kapitalom farmaceutskih industrija i njihovih trabanata.
U Hrvatskoj, osim građanska inicijativa koje bi mogli nabrojati na prste jedne ruke, ovo je prvi javan i direktan nastup u zaštiti ljudskih prava od farmaceutskih lobija, proizašao od strane interesne struke, – pardon, od stručnog pojedinca.
 
I kao što su izuzetno važni humani procesi prema osobama s intelektualnim i drugim teškoćama, jednako je važan i humaniji psihijatrijski pristup, koji će se na ove ljude odraziti neupitno i u svakom pogledu prihvatljivijim, za razliku od, nasumičnog, izdašnog i isključivo biokemijskog tretiranja, jezivo neistraženim antipsihoticima – “humane lobotomije”.
 
Bravo dr. Torre!