Ljubav se ne trži …

Ljubav se ne trži …

Ako stručnjaci u centrima žive na račun naše djece koja izlaze iz “škole ravno u ponor”, moraju li se i roditelji njima priključiti ili sasuti im u lice: Gospodo, ne valja vam posao!
Možda će vas nakon uvoda manje iznenaditi ali smatram da je u sferi invaliditeta i donašanja važećih zakona i akata, visoka politika (ako dozvolite da je tako nazovem, obzirom što nam je od zemlje učinila) odradila solidno svoj posao jer Hrvatska je potpisnica gotovo svih međunarodnih sporazuma o pravima osoba s invaliditetom.

 
Dakle, očigledno je baza zakazala, dopustivši konstantno zaostajanje u provođenju usvojenih akata i zakona te se praktički vidno gotovo ništa pomaknulo nije. Jasno mi je da ista treba podršku i s vrha, no dozvoliti čete da ju struka iz baze nije niti tražila. Dapače, silno se trude ostati status quo s eventualnim kozmetičkim promjenama ako se već mora!
Tako recimo kada naiđe “netko izvana” u posjet, iz ormara se izvlače rekviziti, raspoređuju po stolu te se simulira rad i pozitivna atmosfera, dok se izvještaji također fingiraju. Jedino su mali problem rezultati a za koje ionako nitko ništa i ne pita.
Dakle, zakazali su i roditelji koji su preko organizacija civilnog društva propustili biti korektiv rada s njihovom djecom, već su zapravo postali suradnici u prikrivanju kaosa više desetljetnog zaostajanja za razvijenim svijetom.
 
Naravno da ovo gore ne abolira politiku i pripadajuću im struku koju ne zamaraju lažni službeni izvještaji iz baze jer su uistinu bili u mogućnosti podrobnije saznati o stanju na terenu, porazgovarati s roditeljima ili možda pročitati strane izvještaje o stanju ljudskih prava osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. No, njihov način političkog preživljavanja nimalo ih ne motivira na četverogodišnje zamjeranje birokraciji iz utvrda sustava, ne daj bože sindikata … gdje se pruža strahoviti otpor svim promjenama i u svim domenama. Uostalom, zašto bi se nekom zamjerali kada su svi ostali zadovoljni – “kada sve štima”. Je l’ da roditelji?
 
Dokle god će u centrima postojati roditelji-trgovci koji za siću prodaju svoju djecu, podržavajući nerad, nered i kroničnu opstrukciju, dotle ne očekujmo da će itko preko njih pokušati uvesti bilo kakvog reda.
Dakle, dok je vas ovakvih roditelja, struka koja nimalo nije odgovorila izazovima današnjice može mirno i dalje u svom stilu spavati i “odgajati” nam djecu koju će se nakon 21. godine života svi željeti riješiti. Još malo pričekajte, pa čete tvrdo prizemljeni shvatiti!
 
Akcent zapravo želim baciti na jedan drugi problem, gdje za razliku od inferiornog roditeljstva i struke u rovovima, postoje aktivni dvostruki “glazbenici, uglazbljivanja” katastrofalnog statusa osoba s autizmom u Hrvatskoj.
“Glazba” kojom se skreće pozornost javnosti vertikalno, prema ministrima kao mjestu svih zala, dok se u isto vrijeme horizontalno u bazi gdje je krš i lom, svjesno štite leđa egzekutorima naše djece i pruža alibi za ovo što nam rade!
Dakle, moramo si priznati da atake na ministre neće proizvesti veća ljudska prava i bolje uvjete života u zajednici za našu djecu upravo iz razloga jer se prava naše djece tope u bazi, gdje se zakoni ne provode, gdje se provodi organizirana strategija podržana iz više aktualnih smjerova kako bi se zaštitio postojeće stanje a ne poticao napredak korisnika.
Bio bi apsurd da to nismo shvatili, no tragedija je da mi roditelji to dobro znamo a samo se pravimo da ne znamo te se i dalje bunimo vertikalno za povećanja socijalna primanja a ne ostvarivanja temeljnih prava naše djece na prirođeno ljudsko dostojanstvo.
 
Rad s djecom kod većine institucija sveo se je na njihovo čuvanje, pod ultimatumom obavezne izdašne farmakoterapije.
Nije mi uistinu jasno ako je već dio roditelja neodgovoran prema vlastitoj djeci, kako su ljudi iz struke koji su proveli tolike godine na školovanju, tu svoju vlastitu profesiju pretvorili u nešto sasvim drugo te su je (što i rezultati govore) u dobroj mjeri eutanazirali!
Centri za rehabilitaciju/autizam i dalje su skladišta ljudi, gdje se nitko nije rehabilitirao niti iškolovao. Angažman prema osoba s intelektualnim teškoćama/autizmom u zajednici također je uglavnom sveden na farmakološku lobotomiju ili uspavljivanje “lijekovima”.
A kada odrastu “srećkovići” koji su imali priliku pohađati lažnu školu CZA, nakon navršene 21.godine života pridružuju se vojsci odbačenih i izgubljenih živih ljudi! Dakako, ne baš svi jer djeca roditelja koji su trgovali¨ili bili iznimno puteni, ostaju u takvom Centru i do 50-e.
Oni koji bi trebali Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom provoditi u djelo, svojim katastrofalnim ponašanjem štiteći svoj mali dio svemira, tu veliku crnu rupu, taj bastion uručivanja “diploma” uništenog i odbačenog čovjeka s autizmom koji i danas funkcionira tek s trivijalnim malim zamjerkama društvene zajednice!?
 
Okorjeli stari kadrovi, koji jedino znaju “lijekovima” lobotomizirati ili sedirati dosadnjakoviće koji uznemiruju idilu provedenog vremena na radnom mjestu i dalje nam prodaju skupo plaćeno i do neba istrgovano, loše čuvanje osoba s autizmom!
I da mi je još samo znati što radi 60 defektologa u Centru za autizam, pošto kao školskoj ustanovi (a koja su tako silno željeli postati) zakon im tužnima priječi provoditi niz stručnih radnji …
 
Dakle, nije slučajno da se tema svim silama usmjeruje vertikalno kako bi se pozornost skrenula s mračnih horizontalnih zbivanja u bazi, gdje bi se trebali stvarati, nadopunjavati i provoditi programi, tamo gdje bi sve trebalo prštati od inovativnosti i dobre prakse i svijetle budućnosti naše djece!