13 velj Crtica
Kad sam razmišljao o ovom članku, prva pomisao bila mi je imam li ga kome uopće pisati? Shvatio sam da gotovo i nemam! Druga je bila onaj tračak zaostale želje vjerovanja još u ljude i da još uvijek postoje oni koji nisu prodali sebe za materijalni prosperitet i ugodu vlastitog konformizma u društvenoj izopačenosti. Odlučio sam za ovu drugu!
Lani kod pisanja knjige o Dugom Selu negdašnji dugoselski vlastodršci onako u prolazu nabacili su mi da napišem nešto o svom ocu, kako bi dodali u tekst vlastitih si hvalospjeva.
Odgovorio sam protupitanjem: Da li da napišem sve ili da samo kitim? Nisam ništa napisao, ostavljajući neka si pišu za ovo mjesto svoju poprilično tužnu povijest!
Pa, eto na tom tragu da se Dugoselci životom Drage Karasa ne bi ponovo bavili, ukratko ću kroz nekoliko redaka i zahvaljujući današnjoj tehnologiji sa zadovoljstvom to učiniti i pretočiti u javnost!
Djed i unuk
Znam da je živio punim srcem za svoje Dugo Selo i znam kako su se ti isti Dugoselci početkom 70-ih prema njemu ponijeli! A eto prošlo ljeto i prema njegovom unuku s autizmom a s kojim se je tek jednu godinu za života družio!
Rodio se je u Novskoj gdje mu je otac (rođeni Dugoselac) bio u službovanju na tamošnjoj željezničkoj stanici. Po rođenju sina obitelj se je vratila u Dugo Selo gdje je završio osnovnu školu i stekao prijatelje. Za brzo odrastanje pobrinuo se je Drugi svjetski rat koji mu je za nedjeljnim ručkom 6. travnja 1941. zaželio dobar tek!
Nijemci su taj dan napali Jugoslaviju te uz Beograd bombardirali i dugoselsku željezničku stanicu i mitraljirali okolne kuće! A kako su moji stanovai na raskršću pruga, metci avionskog mitraljeza ostavili su potpis na fasadi i njihovog doma.
Kad je otac početkom rata kao tinejđer i mladi gimnazijalac uz cestu po banderama vidio obješene Dugoselce, prevagnulo je u njegovom mladalačkom previranju kuda taj prokleti rat vodi te se priključuje SKOJ-u!
I tako se je u tom svom ranom odrastanju i putu koji je izabrao jedan dan trebao u Zagrebu ponovo sastati s vezom radi preuzimanja nekih materijala, letaka… za partizane. Dogovorena lokacija bila je Trg bana Jelačića a za znak raspoznavanja fućkalo se je “Lily Marleen”. No, veza taj puta nije došla!
Shvatio je da je provala posrijedi i brzo se je udaljio, no u tom trenutku nije mogao znati smjer i povod provale (ubrzo će saznati) te je krenuo (naivno ili ne) kući!
Sjeo je u predzadnji vagon vlaka za Dugo Selo kojim su dugoselski gimnazijalci skojevci putovali a u koji bi redovito ulazili ili izlazili na prednja vrata u odnosu na postavljenu kompoziciju.
Kad je vlak stao u Dugom Selu želio je (bila je već noć sići s vlaka no na izlazu ga je čekalo troje ustaša! Pokušao je uzmaknuti na suprotnu stranu, no i tamo ih je stajalo troje. Dakle, točno su znali u kojem vagonu se vozi i na koja vrata će izaći!
Vodili su ga u zatvor kod ustaškog kotarskog predstojnika Branka Kuštre gdje je putem susreo svog “prijatelja” koji je sjedio na ogradi svog dvorišta i spustio svoju glavicu – pjevalicu dok su ga ustaše sprovodili.
Istu večer ustaše su mu pretresle i roditeljsku kuću, no kompromitirajućih dokaza nisu našli, pošto je sestrična koja je živjela s njima brzo sve skrila negdje ispod krova svinjca.
Inače, dugoselski zatvor je jako dobro zapamtio nakon svakodnevnog mlaćenja ne bi li iz njega nešto izvukli!
Da nije bilo tete Katice Rožić koja je u to vrijeme slovila kao vrsna šnajderica pa je tako šivala i za Kuštrinu ženu, tko zna kako bi ova priča završila! Tako je ona postala jedina veza da ga obitelj pokuša mitom izbaviti iz zatvora, da ne ode u zagrebačku “Savsku” iz koje su se rijetki vraćali!
Na kolima su njegovi vozili domaće proizvode tom Kuštri, koji ga je nakon osam dana konačno pustio iz zatvora!
Prije puštanja, njegov je otac morao potpisati da garantira svojim životom i životima ostalih članova obitelji te imovinom, da mu sin neće otići u šumu (u partizane)! Uz obavezu da je morao cijelo vrijeme redovito ići u crkvu i ministrirati.
Prošao je i taj rat i došlo je oslobođenje!
1959. Dio obitelj na okupu ispred zgrade Cobovićeve 26 u Dugom Selu. Prvi s lijeva s mamom, dok mene djed drži u rukama.
Nakon rata na pravnom fakultetu završio je upravno pravo s prosjekom ocjena 4,8 i stekao zvanje diplomiranog upravnog pravnika. Zaposlio se je u banci u Dugom Selu te je nakon nekoliko godina prešao na mjesto ravnatelja Narodnog sveučilišta a zatim na radno mjesto tajnika Općine Dugo Selo, čija je tadašnja funkcija bila operativna a ne administrativna.
Paralelno se je bavio i društvenim radom od kojeg ću neke njegove aktivnosti pokušati nabrojati, iako sam i ja u godinama kad se je već teško svega sjetiti! Neće mi on zamjeriti ako sam i pola toga i zaboravio!
Izbori pedesetih
Tisuće kilometara prošao je kao volonter u svoje slobodno vrijeme s putujućim kinom, projicirajući filmove po cijelom Kotaru Dugo Selo (za hvalu je dobio: Kaj je to sila tajniku općine da se s tim zahebava!)! Bio angažiran oko uređenja dugoselskog odmarališta “Društvo naša djeca” u Velom Lošinju.
Član je dramske grupe KUD-a preporod 50-ih godina a kasnije i pjevačkog zbora pod dirigentskom palicom Dinka Fia! Krajem 80-ih (dvije godine prije nego je umro) ponovo je okupljena dramska grupa koja je nakon 35.godina odigrala Ekvinocij od Ive Vojnović u kojoj je glumio Amerikanca.
Nalazi se u pokretačkoj skupini realizacije fašničke povorke u Dugom Selu …
Kao jedan od ključnih organizatora suradnje Dugog Sela i češkog Brna na razmjeni djece i omladine slabijeg imovinskog stanja!
Iz Brna bi ljeti djeca i mladi dolazili u dugoselsko odmaralište Veli Lošinj a Dugoselci bi odlazili u Čehoslovačku na zimovanje u Visoke Tatre. Kao njihov starješina pomagao je dugoselske izviđače kojima je preko Općine Dugo Selo izdašno osiguravao sredstva za njihove aktivnosti!
Dramska grupa predvođena neumornima Anđelkom i Belizarom Božikovićem
Volio je moj otac to svoje Dugo Selo, živio je te svoje ideale, borio se za pravdu i napredak ovog mjesta!
No, u praksi je to malo drugačije izgledalo.
Stotine zborova birača, sastanaka, odsutnost od obitelji tražili su svoje žrtve i odricanja! Informiranja i prijepori s ljudima … objašnjavanja!
Na primjer, Oborovci nisu htjeli ovu današnju suvremenu cestu, već asfaltiranu po staroj cesti na “kopici” (nasipu)… Ali su ti Oborovci prvi ponudili pomoć da mu je trebala. Juvaqn Franc je na autoputu kode Ivanje Reke želio napraviti gostionu no na njegov nagovor izgradio je motel “Turist” koji je godinama izvrsno poslovao. S druge pak strane, nakon izlaska na svjetlo dana novog GUP-a ugledni Dugoselci iz centra sela u svom stilu predlažu da se grad širi u Dugoj Lazini a da tržnica bude kod njih u centru (a ne tamo gdje bi živjela velika većina građana)!?
I tu je zapravo krenula lavina propadanja ovog mjesta kroz sebične prioritete privatnih interesa a čija slika centra kao sinonim drastičnog zaostajanja u odnosu na druga mjesta zagrebačkog prstena, “krasi” ga i danas!
Bilo je tu stotinu problema i problemčića kako, zašto, tko, zbog čega …
S poštenim i običnim ljudima nalazio bi vrlo brzo zajednički jezik, dok za one razno razne kombinatore, veleposjednike, mutikaše i uhljebe bio je tradicionalno nesuradljiv, krut, tvrdoglav, bez dlake na jeziku – bez kičme povijuše i ljigavog tjemena koji su svugdje dobro uklizi!
Prije otvorenja bazena na Martin bregu, predstavnici Općine Dugo Selo s predstavnicima INE.
I uz sve peripetije Dugo Selo je grabilo krupnim koracima naprijed!
Entuzijazam rukovodeće garniture s Marijanom Šketom kao predsjednikom Skupštine općine, poštenje, snalaženje i želja za napretkom Dugog Sela bili su očiti i sveprisutni!
Tako su bazeni na Martin Bregu stvoreni lukavom idejom i smanjenim sredstavima iz općinskog budžeta a s namjerom da ujedno služe i kao rezervoari vode u slučaju izbijanja požara na obližnjem naftnom postrojenju te je i INA dobrim djelom sudjelovala u financiranju njihove izgradnje! Danas su to bazeni zatrpani a njihovo postojanje i danas krasi kameni zid koji je bio uz bazene i koji je u selskom armagedonu ostao cijeli!
Propadajući prekrasan vinograd Agrokombinata od nekoliko hektara na Jakobu kod Brckovljana preuzet je i uređen sredstvima općine i prvenstveno njegovim angažmanom. Kupljen je traktor TV kojim je vincilir Kužatko s pomoćnicima obrađivao vinograd i u koji su učenici iz škola dolazili u berbu. kasnije je vinograd rasprčkan i rasparceliran prema privatnim interesima i većinom međusobno rasprodan. Dakle, i on je doživio sudbinu bazena, PUP-a i ostalog što je u Dugom Selu propalo…
Voda, kanalizacija, plin i telefon razvedeni su širim centrom Dugog Sela. Grade se široki i prostrani pločnici (ne kao danas od jednog metra). Izgrađena je prekrasna Oborovska cesta. Asfaltiraju ceste po okolnim selima … Industrijska zona je izgrađena. “Gorica” dovršava gradnju i seli tvornicu u Dugo Selo. Institut za oplemenjivanje bilja došao je u Rugvicu, Šljunčara “Progres” je krenula, Pilot farma, vodovod u Posavini (Ivanja Reka, Hrušćica) … prijevoz učenika vlastitim novim školskim autobusima i gradnja školske dvorane. ZET uz liniju za Gračec uvodi direktne linije za Dugo Selo. U rad je pušten prvi dječji vrtić u Dugom Selu. Izgrađeno je Novo groblje i suvremena mrtvačnica. Kino je preseljeno iz stare Sokolane u novu kino dvoranu “Preporoda”…
Počela je izlaziti Dugoselska kronika kao glasilo žitelja komune a ne kao apsolutni servis vlasti i u kojoj su se za razliku od danas, često mogli naći članci gdje građani vrlo otvoreno kritiziraju ili postavljaju konkretna pitanja bez straha da će se nekom zamjeriti pa će im se vlast osvetiti! Bilo je demokracije u tom listu neusporedivo više nego u ovo “demokratsko” vrijeme kada je to postalo poslušničko glasilo aktualnih vlasti, odnosno politički servis provučen kroz vazelin!
I dok je krajem tih 60-ih Velika Gorica bila još pustopoljina a Sesvete naknadno prekopavao centar radi polaganja instalacija, Dugo Selo je imalo sve potencijale a njegov centar svu infrastrukturu i predispozicije za razvoj jednog suvremenog manjeg grada!
Na tom putu entuzijazma, poštenja i realnih mogućnosti izrađen je generalni PUP s velikim gradskim trgom u centru i podzemnom tržnicom ispod cijelog trga s pripadajućim objektima za funkcioniranje jednog grada. Uokolo su bile smještene za ono vrijeme futurističke zgrade stepeničastih osunčanih balkona a između parkovi.
No, nije sve završilo tako bajno … Skupina Dugoselaca vođena vlastitim interesima snivala je nešto drugačije snove!
A ti je da se kroz GPUP ne bi rušile njihove kuće u centru sela, dugoselski politički mudrijaši i njihovi simpatizeri, mobilizirali su naklonost istomišljenika kojima također nije trebao grad te su iz svog sela otjerali entuzijazam i napredak – zauvijek!
PUP su proglasili megalomanskim, prekrasnu maketu koja je krasila općinski foaje bacili u smeće a vlastite skučene interese postavili kao temelj razvoja Dugog Sela ovakvog kakvog danas imamo!
I naravno, između sebe licemjerno se do danas se nagrađuju statusima uglednih građana zasluženih “za napredak” ovog mjesta o kojem njegov centar kao ogledni primjerak razvoja i maćehinskog odnosa prema ovom mjestu sve govori!
Dakle, kad je postojeća rukovodeća garnitura već dobrano izgurala Dugo Selo na put da postane suvremeni gradić, osobni interesi retrogradne politikantske skupine, fiškalsko-selskog mentaliteta prevladali su nad javnim, kad je entuzijazam prognan i kada su utkani temelji ovog rugla što danas imamo!
Nakon što predsjednik Skupštine općine ing Marijan Šket napušta Selo i odlazi na mjesto prinudnog upravitelja Agrokombinata (kada je Todorić završio onkraj brave), Drago Karas nakon trinaest godina predanog i poštenog rada, umjesto pristojnog oproštaja, doslovno je istjeran te mu novoizabrani predsjednik Općine Dugo Selo, Jadranko Crnić preko posilnog i potpisanog Mije Kokota dodjeljuje otkaz! Isti čovjek (tzv. prijatelj, šul kolega) kojem je moj otac pomogao da se uvaljan u vlastite porive iz Gospića vrati u Dugo Selo.
Zahvaljujući svojim zagrebačkim prijateljima, tadašnjim funkcionerima, otac je otišao je na mjesto zamjenika komandanta Vatrogasne brigade Grada Zagreba, zatim za načelnika Odsjeka bespravne izgradnju Grada! Do mirovine je zadnjih desetak godina obnašao funkciju načelnika Zajedničkih službi Skupštine Grada Zagreba.
Osebujan je bio taj moj otac, danas bi rekli naivan, nesnalažljiv, za sebe bedast … ali iznad svega pošten a što ni njegovi najveći protivnici ne bi osporili!
Jednako bi s vrata potjerao vozača školskog autobusa, čovjeka iz Lukarišća koji mu je u znak zahvalnosti (što je omogućio da mu se otac kao prvi pokojnik sahrani na Novom groblju, netom prije službenog otvorenja) donio dvije torbe domaćih proizvoda, kao i što je otpilio gospođe u krznenjacima koje su stizale u “bespravnu” ne bi li “legalizirale” svoje bespravno sagrađene vile na sjeveru¸Zagreba. S druge strane sirotinju koja se je međusobno sa susjedstvom sporila, vraćao bi da Whiskey zamjene za nešto si doma potrebnije.
Ostao je dosljedan, onaj isti i tvrdoglavo živio za te svoje ideale, dok se oko njega kralo, podmićivalo, spletkarilo, laktarilo … i na sve načine trpalo za svoj interes!
Naravno da je i u Zagrebu nailazio na otpor jednakih mutikaša, jednakih govana koja će smrdjeti i uništavati ovu zemlju sve do danas, instruirajući svoje uhljebljene potomke i “šegrte”!
Suočavao se je s nizom lopovluka! Od podmetanja krpa umjesto skupocjenih perzijanera na inventurama u Dvercima … do nabavke skupocjenog ručno izrađenog namještaja za privatne kuće na račun Zajedničkih službi SGZ.
Znam jedino da se užasno sekirao, sporio, pisao, puno pušio … i sve uzalud jer bagra ostaje bagra!
Zapravo ga je to sve dotuklo!
Pred odlazak u mirovinu ponudili su mu stan u Zagrebu koji je odbio s obrazloženjem da njegov sin kuću gradi i da je njemu postojeći stan u Dugom Selu dovoljan! Prepustio ga je kuharici kave!
Mama je godinama bila nezaposlena, niti mu je smjela reći da je negdje zaposli, već je sama posao pronalazila. Nisam niti pomišljao da me zaposli (recimo kao vozača u Skupštini Grada …).
Jedino smo ga doslovno prevarili (jer nije znao za našu vezu) kada je moju sadašnju suprugu, kao saobraćajnog tehničara i kao sestru na molbu kolege s posla zaposlio u tiskari na NKV poslovima a poslije u fotokopiraoni.
Dvije godine prije mirovine počeo je iskašljavati krv. Godinu i pol od umirovljenja u kolovozu 1989. dan nakon prvog rođendana svog drugog unuka u 62. godini završio je svoj životni put!
Put vlastitih ideala s obitelji uzdignuta čela, beskrajno ponosnih na nasljeđe koje si nam ostavio!