20 sij Ako tražimo obzir, trebamo ga biti spremni i dati!
Ne želim ovdje širiti tekst o potpunom promašaju poimanja civilnog društva u sferi socijale a koje je osnovnu ulogu korektiva institucija i vlasti zamijenilo isključivo interesnim klinčom “ti meni ja tebi” a u svrhu pritjecanja sredstava iz projekata. Udruge preuzimaju ulogu institucija ali i način razmišljanja te betoniraju negativnu pat poziciju nesagledivih razmjera a koja se već vrlo jasno vidi, koja svakodnevno ubire nove žrtve i koja upravo odgovara potonjima a ne onima za koje se udruge “bore” (čast iznimkama).
O samoživom sustavu i institucijama ne želim ponovo trošiti riječi, već mi je cilj ukazati na nešto drugo!
Danas je u Hrvatskoj bezobzirnost na svakom koraku a posebno nas se doimlje kada je provode na našoj teško bolesnoj djeci, pa roditelji u državi koja ima novca za sve ali nema i za skupe lijekove s pravom dižu glas i ukazuju na bezobzirnost sustava, zapravo društva u cjelini!
Borba za goli život nema alternativu a smije li je imati borba za dostojanstven život?
E, tu smo!
U Konvenciji o pravima za osobe s invaliditetom, koju je Hrvatski sabor davno ratificirao, komunikacija zauzima prvo mjesto. Ta ista komunikacija je danas zahvaljujući informatičkoj tehnologiji postala dostupna i neverbalnim osobama, dakle populaciji koja ne govori!
I umjesto da smo ljudi koji kroz civilno društvo, kroz udruge i roditeljske inicijative reagiraju na tragu dostupnosti IT potpomognute komunikacije SVIMA, “mi” se poput koruptivnih institucija za koje ništa nije skupo kad su njihovi izravni interesi u pitanju – ponašamo zapravo još gore od njih. One “sijeku” sve što njima dođe pod ruku a “mi” i to i ono izvan njihovih okvira.
Dakle, udruge i roditelji presjekli su put IT potpomognutoj komunikaciji zaglušujućom bukom u medijskom i javnom prostoru autorizirajući monopol pojedinca, trgovca-humanitarca iz Rijeke koji prodaje basnoslovno skupu opremu napuhanu brandovskim balonom. I zamislite logiku građanska inicijativa i roditelja od kojih bi se očekivao obzir i prema drugoj djeci a ne samo prema svojoj a koji otprilike ovako rezoniraju: Skupa je ali ova oprema nabavljat će se ionako preko donacija … !? U prijevodu, izvlačenjem pojedinca iz šešira!
I da zaključim! Na djelu je drsko stvaranje javnog mnijenja nedostupnosti IT potpomognute komunikacije prema svima drugima kojima je prijeko potrebna, koji nemaju donatora ili minimalnih 10 tisuća kuna za nekakav bazičan programčić ili 70, 100 ili više tisuća kuna za personalizirane programe, dok je u svijetu ponuda zaista velika i u klasi često višestruko jeftinija!
Da ne govorim o desetinama Internetom ponuđenih besplatnih programa (ili onima smiješne cijene u poređenju s apetitima i preporukama hrvatskih građanska inicijativa i roditelja) solidne kvalitete dostupne svima a o kojima u javnosti nitko od građanska inicijativa, roditeljskih inicijativa ni da bekne, dok većina potrebitih niti za to zna, niti su u mogućnosti pristupiti im!
“Nije problem u onima koji se prodaju za puno, već je problem u onima koji se prodaju za malo.”